Širokopojasni internet: Kakva nam strategija treba?

U mjesecu iza nas odvijala se javna rasprava o iznimno važnoj temi – novoj Strategiji razvoja širokopojasnog pristupa od 2011. do 2015. godine koju je javnost, vjerojatno u poplavi, drugih medijski zanimljivijih društveno političkih tema popratila nedovoljno zainteresirano. Žalostan sam zbog toga, jer je riječ o izuzetno važnom dokumentu i prijedlogu strateških odluka koje bi trebale omogućiti iskorak Hrvatske u području širokopojasnog pristupa koje je u svakoj državi oslonac gospodarskog rasta i povećanja konkurentnosti. Vjerojatno je tome i razlog što je nadležno ministarstvo dalo relativno kratak rok za javnu raspravu, pri čemu također nisu ni iskorišteni svi kanali za medijsku komunikaciju, no sudeći prema najavama dijalog oko prijedloga strategije će se nastaviti, što, svakako, pozdravljam i istovremeno očekujem otvoreni i javni dijalog.

Naime, razvoj širokopojasnog pristupa internetu u Hrvatskoj u sljedećem razdoblju, ne samo da treba omogućiti daljnje povećanje broja korisnika širokopojasnog pristupa, nego što je daleko važnije, mora omogućiti ostvarenje ove usluge za svakog građanina koji to poželi. Sa stanovišta čelnika tijela koje je zaduženo za poticanje razvoja informacijskog društva i koordinaciju provedbe Digitalne agende za Europu u Republici Hrvatskoj, nije mi stoga prihvatljivo da širokopojasni pristup internetu bude omogućen samo manjem broju kućanstava te da ista imaju na izbor različite tehnologije pristupa, dok drugi ne mogu ostvariti niti osnovnu uslugu. Zagovornik sam, dakle, proširenja skupa univerzalnih usluga osnovnom broadband  uslugom, kako bi se ista zajamčila kao zakonsko pravo. Svjestan sam, dakako, kako postoje veliki prijepori oko ovog pitanja, ne samo u kod nas u Hrvatskoj, gdje svjedočimo kako se tržište elektroničkih komunikacija još uvijek prilagođava uvjetima tržišnog natjecanja, nego i u ostatku Europe. Naime, donošenju ovakve odluke moraju prethoditi analize tržišta kako bi se omogućila njena provedba uz adekvatno raspodijeljen teret za sve sudionike u lancu vrijednosti, no upravo zbog toga smatram kako je ovo ujedno i jedno od osnovnih pitanja na koje mora odgovoriti nova strategija razvoja širokopojasnog pristupa u Hrvatskoj i kroz ovaj dokument to mora biti jasno vidljivo. Radi se dakle o tome da se trebamo jasno odrediti kako ćemo napraviti sve potrebne analize koje prethode donošenju ovakve odluke, a da li će odluka biti donesena ili neće ovisit će upravo o rezultatima tih analiza.

Jednak stav imam i prema svim drugim pitanjima na koja treba odgovoriti u ovoj strategiji, prvenstveno oko zaštite prava korisnika širokopojasnih usluga kako bi im se zajamčila adekvatna razina usluge u odnosu na cijenu koju plaćaju, neovisno o sadržajima kojima kroz mrežu pristupaju.

Volio bih, stoga, da provedbeni dokumenti koje je potrebno izraditi u dodatku na ovu strategiju izdvoje adekvatne programe i projekte koje bi trebalo provesti te da se postigne nacionalni konsenzus po pitanju daljnjeg razvoja širokopojasnog pristupa. Ovo zadnje smatram posebno važnim jer građanima koji žive u području gdje nema mogućnosti širokopojasnog pristupa ne znači ništa ako neko ministarstvo ili tijelo uprave donese strategiju. Njih zanima što će napraviti njihov načelnik općine ili gradonačelnik ili župan jer to su razine izvršne vlasti s kojima građani najčešće komuniciraju i koji bi u okviru svojih razvojnih programa trebali predvidjeti projekte razvoja širokopojasnog pristupa. To je posao koji može započeti obvezom polaganja optičke infrastrukture u svim javnim radovima ili omogućavanja točki besplatnog pristupa internetu na javnim prostorima i u javnim ustanovama, a sve to može pronaći i adekvatno financiranje od strane europskih fondova za razvoj regionalne konkurentnosti.

Smatram kako je sve navedeno jasan odgovor na pitanje: „Kakvu strategiju širokopojasnog pristupa trebamo?“. Trebamo dakle strategiju koja ne brine isključivo o ostvarenju nekog brojčanog cilja ili uvođenju nove tehnologije pristupa, nego strategiju koja brine o pravima svih sudionika u lancu vrijednosti. Građanima s jedne strane treba jasan popis prava koja imaju, kako u pitanju osnovne infrastrukture za pristup internetu, tako i u pitanjima ostvarenja javnih usluga koje se na njih odnose, kako bi se osigurala isprepletenost infrastrukture (širokopojasne) i sadržaja kojima se pristupa (e-uprava, e-zdravstvo, e-poslovanje…). Naša je uloga kreatora i predlagatelja strategija i politika koje moraju biti u službi građana i gospodarskog sektora, pogotovo onih koji na ovom tržištu žele aktivno sudjelovati u gospodarskom smislu (operatori, davatelji sadržaja…). Upravo zbog ovoga smatram kako HAKOM radi odličan posao jer na mladom tržištu, kao što je naše, donose zrele odluke i ponekad su čak i ispred vremena i svog opisa posla sa zanimljivim prijedlozima rješenja koje nude te će i u budućem razdoblju imati značajnu ulogu kao neovisni regulator koji mora predviđati situacije, ali i prilagođavati tržište novim uvjetima koji nas očekuju.

Osobno sam, dakle, za novu strategiju širokopojasnog pristupa, ali samo pod uvjetom da se ostvari široko i aktivno sudjelovanje svih onih koji mogu dati bilo kakav doprinos u ovom području, a od nadležnih tijela očekujem da im ponude adekvatnu i stručnu pomoć.

Takvu sam strategiju spreman osobno podržati i promovirati i bit ću ponosan ako na bilo koji način tomu budem mogao doprinijeti…

Igor Lučić